Učenici četvrtih razreda pripremili su zajedno projektni sat  iz povijesti, geografije, likovne umjetnosti i hrvatskoga  jezika u kojemu su nas podsjetili na političke i društvene okolnosti u kojima je nastala Deklaracija.

HRVATSKI JEZIK NAJVAŽNIJI JE SPOMENIK CJELOKUPNE HRVATSKE KULTURNE BAŠTINE, MI DRUGOGA JEZIKA NEMAMO, IZGUBIMO LI GA, IZGUBILI SMO SEBE.

50. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
17. ožujka 1967. – 17. ožujka 2017.

Novosadski dogovor o položaju hrvatskog jezika iz 1954. diktiran po unitarističkim (velikosrpskim) principima nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Ti su jezikoslovci bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Stoga su 1967. objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj su iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru, te potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj.

Na dan 17. ožujka 1967. objavljena je slavna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je označila prekretnicu u obrani identiteta hrvatskog jezika pred asimilacijom. Deklaracija je objavljena u zagrebačkim novinama Telegram, a sastavili su je u komisiji Upravnog odbora Matice hrvatske. Tu komisiju činilo je 7 članova: Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Radoslav Katičić, Slavko Mihalić i Slavko Pavešić.

Deklaracija ističe da je nazivanje našeg jezika “hrvatskosrpskim, odnosno srpskohrvatskim” uvelo mogućnost da se ti pojmovi smatraju sinonimima i da se srpski književni jezik zaobilaznim putem nametne Hrvatima. Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih institucija. Reakcije su bile vrlo negativne, kako među Srbima, tako i u jugoslavenskom državnom vrhu.